Autor: prof.dr Velibor Peulić
Logistika i upravljanje lancima snabdijevanja danas predstavljaju osnovu funkcionisanja svake moderne ekonomije. To više nije pomoćna djelatnost, već strateški alat koji direktno utiče na konkurentnost, stabilnost i razvoj tržišta. Ipak, u Bosni i Hercegovini, uprkos brojnim analizama, projektima i inicijativama, logistika se i dalje ne razumije na način koji odgovara njenom stvarnom značaju.
Postavlja se jednostavno pitanje: ako znamo šta je logistika – zašto je ne primjenjujemo?
Odgovor nije u nedostatku znanja. Problem je u načinu razmišljanja.
U praksi, logistika se i dalje posmatra usko – kao transport, kao cijena po kilometru, kao trošak koji treba minimizirati. Takav pristup je zastario i ekonomski pogrešan. Logistika nije samo kretanje robe, već upravljanje kompletnim tokovima – od dobavljača, preko proizvodnje i skladišta, do krajnjeg korisnika. Ona je sistem.
Upravo tu nastaje ključni problem: u Bosni i Hercegovini logistika nije sistem – već skup nepovezanih aktivnosti.
Transport funkcioniše odvojeno od skladišta. Nabavka odvojeno od distribucije. Informacije se ne razmjenjuju, podaci se ne analiziraju, odluke se donose parcijalno. Kao rezultat, ono što bi trebalo biti lanac – pretvara se u niz slabih karika.
Savremeno upravljanje lancima snabdijevanja podrazumijeva integraciju. Podrazumijeva da svi učesnici sistema djeluju koordinisano, koristeći podatke, tehnologiju i planiranje. U BiH, međutim, dominira operativni pristup bez strategije. Reaguje se na problem, umjesto da se njime upravlja.
Jedna od najvećih zabluda je fokus na najniži trošak, umjesto na ukupni trošak sistema. Biramo najjeftiniji transport, ali ne računamo vrijeme čekanja na granicama. Smanjujemo cijenu prevoza, ali povećavamo zalihe. Štedimo na jednoj stavci, a gubimo na tri druge.
Upravo zbog toga nastaje paradoks: smatramo da štedimo – a zapravo trošimo više.
Dodatni problem predstavlja nedostatak podataka i digitalizacije. Bez sistema kao što su ERP, TMS ili WMS, bez eCMR-a i digitalnih tokova informacija, nije moguće upravljati kompleksnim logističkim procesima. Upravljanje bez podataka nije upravljanje – to je improvizacija.
Institucionalni okvir dodatno komplikuje situaciju. Neusklađene procedure, nedostatak koordinacije između carine, inspekcija i transportnih institucija, kao i spor proces donošenja odluka, stvaraju dodatne troškove i zastoje. Vrijeme čekanja postaje skriveni trošak koji niko ne mjeri, ali svi plaćaju.
Istovremeno, postoji još jedan ozbiljan jaz – između nauke i prakse. Znanje postoji. Fakulteti obrazuju kadrove, stručnjaci analiziraju probleme, projekti se realizuju. Međutim, implementacija izostaje. Sistem ne prepoznaje logistiku kao strateški sektor, već kao operativnu nužnost i tu dolazimo do suštine. Bosna i Hercegovina ne zaostaje zato što ne zna šta je logistika. Zaostaje zato što logistiku ne koristi kao alat upravljanja.
U svijetu u kojem se konkurentnost mjeri brzinom, pouzdanošću i optimizacijom, logistika postaje ključna infrastruktura ekonomije. Ona određuje koliko brzo roba stiže, koliko košta, koliko je sistem otporan na poremećaje. Ako logistiku posmatramo kao trošak – ona će nas koštati. Ako je posmatramo kao investiciju – ona će nam donijeti vrijednost. Vrijeme je da napravimo tu razliku.
Bez integrisanog pristupa, bez digitalizacije, bez koordinacije i bez jasne strategije, logistika u BiH će ostati ograničavajući faktor razvoja. Sa druge strane, pravilno razumijevanje i primjena upravljanja lancima snabdijevanja može postati jedan od najjačih pokretača ekonomskog rasta.
Pitanje više nije da li znamo šta je logistika. Pitanje je: da li smo spremni da je zaista primijenimo. Ako ne želimo sistemski urediti logističke tokove u Bosni i Hercegovini, onda cijenu takvog pristupa plaćamo svi – i privreda i građani.
Danas je struktura transporta u Bosni i Hercegovini izrazito neuravnotežena. Drumski prevoz dominira sa više od 94% ukupnih tokova, što jasno ukazuje na odsustvo strateškog razvoja drugih vidova transporta. Takva zavisnost nije rezultat tržišne efikasnosti, već nedostatka sistemskog planiranja.
U takvom modelu, svi troškovi se akumuliraju upravo u drumskom sektoru:
- visoke cijene goriva i trošarina,
- parafiskalni nameti,
- administrativne barijere i neusklađene procedure,
- čekanja na granicama i gubici vremena,
- neefikasna koordinacija institucija.
Poseban problem predstavlja birokratski aparat koji često nema kapacitet, ali ponekad ni spremnost da pojednostavi procese. Umjesto da logistiku ubrzava, sistem je usporava. Umjesto da smanjuje troškove, on ih generiše.
Postavlja se ključno pitanje: gdje su alternative?
Intermodalni transport u BiH je nedovoljno razvijen i gotovo marginalizovan, iako predstavlja standard u savremenim logističkim sistemima Evropske unije.
Željeznički transport, uprkos potencijalu, suočava se sa infrastrukturnim, organizacionim i operativnim ograničenjima.
Vazdušni saobraćaj je nedovoljno integrisan u logističke tokove, sa ograničenim kapacitetima za robni transport.Riječni transport?
Umjesto diversifikacije i optimizacije, imamo koncentraciju rizika i troškova u jednom segmentu – drumskom transportu.Takav model nije održiv. Savremeni lanci snabdijevanja zasnivaju se na kombinaciji transportnih modaliteta, digitalizaciji procesa i koordinaciji svih učesnika. Bez toga nema ni otpornosti sistema, ni konkurentnosti privrede. Zato pitanje više nije da li trebamo razvijati logistiku kao sistem. Pitanje je: koliko još možemo izdržati bez toga.
Ranije smo u našim analizama koristili pojam „apsurdistan“ kao model koji najbolje opisuje stanje logističkog sistema u Bosni i Hercegovini. Ne kao metaforu bez osnova, već kao realan prikaz sistema u kojem istovremeno:
- govorimo o potrebi pojednostavljenja procedura, a svakodnevno ih dodatno komplikujemo,
- zagovaramo smanjenje troškova, dok administrativni i operativni troškovi kontinuirano rastu,
- donosimo zaključke o unapređenju logistike, ali izostaje njihova implementacija.
U takvom ambijentu, ključna pitanja ostaju otvorena.
Gdje su kontejnerski terminali kao osnova savremenog intermodalnog transporta?
Gdje je jasno definisana mreža logističkih centara i distribucijskih čvorišta?
Gdje je koordinacija aktivnosti između transporta, carine, inspekcija i privrede?Bez odgovora na ova pitanja, nema ni ozbiljnog upravljanja lancima snabdijevanja.
Umjesto sistemskog pristupa, imamo parcijalna rješenja. Umjesto koordinacije, imamo fragmentaciju. Umjesto optimizacije, imamo akumulaciju troškova.
I tu dolazimo do suštine. Troškovi ne nestaju. Oni se samo prenose. Na kraju ih ne plaćaju institucije, niti sistemi koji ih generišu – plaća ih privreda kroz smanjenu konkurentnost, i plaćaju ih građani kroz više cijene roba i usluga. Zato logistika nije tehničko pitanje. To je pitanje ekonomije, održivosti i odgovornosti.
