01.09.2025 GODINE OBEĆANO – REALIZOVANO | DAN 1: RADNO VRIJEME INSPEKCIJA
Prevoznici su naši. Oni svakog jutra pokreću lance snabdijevanja Bosne i Hercegovine. Zato ih nećemo kritikovati. U narednim danima postavićemo mnogo jednostavnije pitanje: šta je nakon ranijih protesta obećano domaćim prevoznicima, a šta je od tih obećanja zaista realizovano?
1. SEPTEMBAR 2025: 36 SATI KOJI SU POKAZALI ŠTA ZNAČI DOMAĆI PREVOZNIK
Prije tačno godinu dana, 1. septembra 2025. godine, bili smo ubijeđeni da je poruka prevoznika shvaćena.
Za samo 36 sati Bosna i Hercegovina dobila je ozbiljno upozorenje koliko je drumski transport važan. Lanac snabdijevanja praktično se zaustavio.
I veoma brzo svi su mogli razumjeti jednostavnu činjenicu:
bez domaćeg prevoznika nema doručka, nema ručka, nema večere. Nema urednog snabdijevanja trgovina. Nema sirovina za proizvodnju.
Nema redovne distribucije. Nema izvoza i uvoza u rokovima koje privreda zahtijeva. Nema funkcionalnog lanca snabdijevanja.
Tada su razgovori vođeni na najvišem nivou – sa predsjednicima vlada Republike Srpske i Federacije BiH, predstavnicima Savjeta ministara BiH, nadležnim institucijama i inspekcijskim organima.
Vjerovali smo da je 36 sati bilo dovoljno da svi razumiju poruku.
Danas, 1. septembra 2026. godine, godinu dana kasnije, ne želimo govoriti na osnovu utisaka.
Pogledajmo rezultate.
DANAS PONAVLJAMO ISTO: RADNO VRIJEME INSPEKCIJA NIJE USAGLAŠENO
Prvi zahtjev bio je jednostavan.
Ujednačiti radno vrijeme nadležnih inspekcijskih službi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Ne tražiti privilegije.
Ne ukidati kontrolu.
Ne smanjivati standarde.
Samo omogućiti da transport i privreda imaju jednake operativne uslove.
Republika Srpska je prihvatila produženo radno vrijeme.
Ali godinu dana kasnije problem na nivou Bosne i Hercegovine nije riješen.
Prema stanju sa kojim se prevoznici danas suočavaju, na Bijači, Izačiću i drugim graničnim prelazima koji zavise od rada nadležnih inspekcijskih službi Federacije BiH, radno vrijeme završava u 16.00 časova, dok se u drugim dijelovima pod ingerencijom Inspekcije republike Srpske, Bosne i Hercegovine radi do 20.00 časova, a na pojedinim lokacijama i duže.
Dakle:
JEDNA DRŽAVA – JEDNA PRIVREDA – A DVA MODELA RADNOG VREMENA.
Šta na to da kažemo?
Osim, možda: može im se. (BIJAČA, IZAČIĆ, ..)
BILO JE OBEĆANJE DA ĆE RADNO VRIJEME BITI USAGLAŠENO
Ovo nije pitanje koje nikada nije otvoreno. Naprotiv. O njemu se razgovaralo. Postojao je dogovor.
Postojalo je ozbiljno obećanje predsjednika Vlade Federacije BiH da će se radno vrijeme usaglasiti.
Razgovarali su premijeri. Razgovarali su direktori nadležnih inspekcija. Najavljivana su radna tijela.
Govorilo se o radnoj komisiji u Federaciji BiH. Govorilo se o komisiji Savjeta ministara BiH. U cijelu priču bila je uključena i Uprava za indirektno oporezivanje BiH. Inspekcija RS ispoštovali dogovoreno 01.09.2025 do danas, a FBIH ne.
I danas?
Radno vrijeme nije usaglašeno. Zato više nije dovoljno reći da postoji razumijevanje za probleme prevoznika.
Prevoznik ne vozi na razumijevanje. Prevoznik vozi prema vremenu.
ČETIRI SATA NA PAPIRU – MNOGO VIŠE U TRANSPORTU
Razlika između 16.00 i 20.00 časova nekome u administraciji možda izgleda kao samo četiri sata.
Za transportnu kompaniju to mogu biti:
četiri sata čekanja,
izgubljen termin,
poremećen dnevni raspored vozača,
problem sa vremenom vožnje i odmora,
dodatni trošak vozila,
kašnjenje isporuke,
problem za uvoznika ili izvoznika i
poremećaj narednog transportnog naloga.Kamion koji čeka ne proizvodi transportni rad.
Ali njegovi troškovi ne prestaju.
Zato četiri sata administrativne razlike mogu postati mnogo veći trošak za cijeli lanac snabdijevanja.
AKO NISMO KREDIBILNI U SOPSTVENIM OBEĆANJIMA – ŠTA OČEKUJEMO OD EVROPSKE UNIJE?
Danas od Evropske unije tražimo razumijevanje za probleme naših profesionalnih vozača.
Tražimo razgovore.Tražimo rješenja.Tražimo da evropske institucije razumiju specifičnost transportnog sektora Zapadnog Balkana.
I imamo pravo da to tražimo.
Ali moramo postaviti i pitanje sebi:
KOLIKO SMO MI KREDIBILNI KADA NE REALIZUJEMO NI ONO ŠTO SMO SAMI OBEĆALI?
Ako dva premijera mogu razgovarati o jednom operativnom pitanju;
- ako direktori inspekcija mogu razgovarati;
- ako se može najaviti komisija;
- ako se može obećati usaglašavanje;
- a godinu dana kasnije na jednom graničnom prelazu sistem funkcioniše do 16.00, a na drugom do 20.00 ili duže –
- onda problem više nije u tome da rješenje ne poznajemo.
Problem je što dogovoreno nismo sproveli.
I zato, prije nego što ponovo kažemo da neko u Briselu nema dovoljno razumijevanja za probleme naših prevoznika, moramo pokazati da smo sposobni realizovati ono što zavisi isključivo od nas.
DOVOLJNO ZA PRVI DAN
Danas nećemo otvarati ostala pitanja. Nećemo govoriti o svim komisijama.Nećemo govoriti o svim obećanjima.Nećemo govoriti o svim troškovima koje prevoznici i dalje nose.
Za Dan 1 dovoljno je samo jedno:
01.09.2025. – OBEĆANO JE USAGLAŠAVANJE RADNOG VREMENA.
01.09.2026. – RADNO VRIJEME I DALJE NIJE USAGLAŠENO.
Godina dana je bila sasvim dovoljno vremena.Zato danas ne tražimo novo obećanje.
Tražimo odgovor šta se dogodilo sa starim.
Sutra nastavljamo.
Novo pitanje. Novo obećanje. I ponovo samo dvije kolone: OBEĆANO – REALIZOVANO.
REDAKCIJA LOGISTIKA.ba
OBEĆANO – REALIZOVANO | DAN 1
DOĐETE U 16.05 – PROCEDURA POČINJE SUTRA
Najbolje se problem razumije kroz svakodnevnu situaciju profesionalnog vozača.
Ako profesionalni vozač sa teretnim vozilom stigne na granični prelaz u 16.05 časova, a postupak zavisi od inspekcijske službe čije je radno vrijeme završeno u 16.00, za njega tog dana praktično više nema procedure. Mora stati.Mora čekati.Mora organizovati svoje vrijeme vožnje, pauze i odmore.Kamion ostaje.Roba ostaje.Kupac čeka.Prevoznik snosi trošak.A postupak može početi tek narednog dana od 08.00 časova – i to ako sve bude funkcionisalo bez dodatnog zastoja.Dakle, nije riječ o „četiri sata razlike“ između radnog vremena do 16.00 i radnog vremena do 20.00.Za profesionalnog vozača koji dođe samo pet minuta poslije 16.00, administrativna razlika može postati čekanje od gotovo 16 sati do početka narednog radnog dana.
I upravo tu se vidi stvarna cijena neusaglašenosti.Vozač nije turista koji može odlučiti da će sutra nastaviti put.Njegovo vrijeme je regulisano.Tahograf evidentira aktivnosti.Rok isporuke teče.Vozilo ima svoj naredni transportni nalog.Kupac očekuje robu.Zato pitanje radnog vremena inspekcije nije pitanje komfora prevoznika.To je pitanje protočnosti graničnog prelaza, vremena profesionalnog vozača, troška transporta i konkurentnosti cijelog lanca snabdijevanja.
I zato ponavljamo jednostavno pitanje:
Ako smo prije godinu dana mogli usaglasiti da problem postoji, zašto za godinu dana nismo mogli usaglasiti radno vrijeme?
