„Ćuti. I samo ćuti. Ne pitaj za povrat trošarina. Ne pitaj za status izvoznika usluga. Ne pitaj za digitalizaciju. Ne pitaj za obećanja. Dobro vam je, može biti i gore.“
Ova poznata bosanskohercegovačka filozofija možda najbolje opisuje odnos prema sektoru drumskog transporta i logistike posljednjih godina.
Kada smo krajem 2025. godine objavili tekst „Velika seoba balkanskih prevoznika“, mnogi su smatrali da je riječ o pretjeranom upozorenju. Ukazivali smo da će pravilo 90/180, nedostatak sistemskih mjera podrške i izostanak strateškog pristupa transportu dovesti do preseljenja dijela poslovnih aktivnosti iz zemalja Zapadnog Balkana prema državama Evropske unije.
Nažalost, pokazalo se da problem nije bio u procjeni, već u tome što nismo željeli prihvatiti stvarnost.
ŠTA NAM GOVORE BRISELSKE SESIJE?
Posljednjih mjeseci održan je značajan broj sastanaka, konsultacija i sesija sa predstavnicima evropskih institucija, transportnih asocijacija i nadležnih tijela. Međutim, nakon svih razgovora potrebno je biti iskren prema prevoznicima i privredi.
Danas je potpuno jasno da nema najava izmjene pravila 90/180 za profesionalne vozače iz zemalja Zapadnog Balkana.
Naprotiv, i dalje se zakazuju nove sesije, novi sastanci i nove konsultacije, ali bez konkretnih naznaka da će doći do promjene postojećeg režima.
To nije pesimizam.
To je realnost.
Zato je važno da prevoznici ne planiraju poslovanje na osnovu očekivanja da će problem biti riješen političkom odlukom u narednim mjesecima.
Takvih garancija nema.
Jedina konkretna i operativna mjera koja je do sada provedena jeste odluka Republike Hrvatske da omogući izdavanje dugoročnih D viza, čime je dijelu kompanija otvoren prostor za zakonito organizovanje rada vozača u skladu sa evropskim pravilima.
Na tome treba otvoreno zahvaliti Republici Hrvatskoj jer je to trenutno jedino praktično rješenje koje je ponuđeno sektoru.
Međutim, D viza nije rješenje za cijeli sektor Zapadnog Balkana.
To je mehanizam prilagođavanja novim okolnostima.
Suštinsko pitanje ostaje isto kao i prije godinu dana.
Da li će Evropska unija u budućnosti profesionalne vozače međunarodnog transporta tretirati drugačije od ostalih kategorija putnika?
Za sada odgovor nije potvrdan.
Zbog toga je odgovorno reći ono što mnogi ne žele čuti:
Strategiju razvoja sektora ne možemo graditi na očekivanju da će pravilo 90/180 biti ukinuto.
Moramo je graditi na činjenici da je pravilo na snazi i da će, prema svim trenutno dostupnim informacijama, ostati dio evropskog pravnog okvira i u narednom periodu.
Upravo zato vrijeme za čekanje ističe.
Vrijeme reorganizacije već traje.
A vrijeme ozbiljnih odluka počinje sada.
Od upozorenja do realnosti
Pravilo 90/180 nije ukinuto.
Nisu uvedena posebna rješenja za profesionalne vozače.
Nije postignut regionalni niti evropski dogovor koji bi omogućio dugoročno rješenje problema.
Transportne kompanije zato nisu imale mnogo izbora.
Dio njih otvorio je poslovne jedinice u državama Evropske unije.
Dio je prerasporedio vozne parkove i vozače.
Dio je promijenio poslovne modele kako bi sačuvao tržište i ugovorene poslove.
To nije bila seoba iz želje.
To je bila seoba iz nužde.
Reorganizacija kao jedina opcija
U proljeće 2026. godine postalo je jasno da više ne govorimo o privremenom problemu.
Sektor je morao prihvatiti činjenicu da reorganizacija nije izbor nego poslovna potreba.
Istovremeno su na snagu stupili:
- ICS2 sistem Evropske unije,
- NCTS faza 6,
- elektronski ATA postupci,
- nove ADR kontrolne procedure,
- dodatni zahtjevi digitalne razmjene podataka,
- nova pravila za laka komercijalna vozila u međunarodnom transportu.
Evropa nije čekala.
Evropa je nastavila proces digitalizacije i integracije tržišta.
Prevoznici su morali pratiti te promjene vlastitim sredstvima, vlastitim znanjem i vlastitim investicijama.
Šta je uradio sektor?
Prevoznici su investirali.
Vozači su se prilagodili.
Kompanije su organizovale dodatne obuke.
Ulagalo se u digitalizaciju poslovanja.
Implementirani su e-CMR, digitalni procesi, novi carinski sistemi i procedure.
Tražena su nova tržišta.
Otvarane su poslovnice u Evropskoj uniji.
Drugim riječima, sektor je uradio ono što je mogao.
A šta su uradile institucije?
Da li je riješen status izvoznika usluga?
Nije.
Da li je uveden povrat dijela trošarina?
Nije.
Da li su smanjena administrativna opterećenja?
Nisu.
Da li su uvedene mjere za povećanje konkurentnosti domaćih prevoznika?
Nisu.
Da li je logistika dobila mjesto koje joj pripada u ekonomskim politikama?
Nije.
Paradoks je potpun.
Jedna od rijetkih djelatnosti koja ostvaruje izvoz usluga, donosi devizni priliv i zapošljava desetine hiljada ljudi još uvijek nema status koji odgovara njenom značaju.
Vrijeme odgovornosti
Danas više nije pitanje ko je bio u pravu.
Nije pitanje ni da li je problem postojao.
To više niko ozbiljan ne osporava.
Pitanje je ko će preuzeti odgovornost za izgubljeno vrijeme.
Dok su prevoznici reorganizovali poslovanje, institucije su uglavnom formirale radne grupe, održavale sastanke i ponavljale da će se problemi rješavati.
Vrijeme je prolazilo.
Problemi su ostajali.
Investicije su se selile.
Kapaciteti su se smanjivali.
Još nije kasno
Bosna i Hercegovina još uvijek ima snažan transportni sektor.
Ima stručne ljude.
Ima kompanije koje uspješno posluju širom Evrope.
Ima znanje za digitalnu transformaciju.
Ima potencijal da bude logističko čvorište regiona.
Ali taj potencijal neće biti dovoljan bez konkretnih mjera.
Potrebni su:
- priznavanje statusa izvoznika usluga,
- povrat dijela trošarina za profesionalni transport,
- ubrzanje digitalizacije procedura,
- unapređenje granične infrastrukture,
- razvoj logističkih i intermodalnih centara,
- sistemska podrška sektoru koji stvara novu vrijednost.
Umjesto zaključka
Prije šest mjeseci govorili smo o velikoj seobi.
Nakon toga govorili smo o nužnoj reorganizaciji.
Danas govorimo o odgovornosti.
Jer kada prevoznik ode, ne odlazi samo kamion.
Odlaze investicije.
Odlaze vozači.
Odlaze porezni prihodi.
Odlazi znanje.
Odlaze tržišta koja su građena decenijama.
I zato pitanje više nije zašto se prevoznici reorganizuju.
Pitanje je da li ćemo kao društvo prepoznati trenutak u kojem se nalazimo ili ćemo nastaviti da ćutimo, uvjereni da će neko drugi riješiti problem.
A istorija nas uči da se problemi koji se godinama ignorišu na kraju uvijek naplate mnogo skuplje nego što bi koštalo njihovo pravovremeno rješavanje.
ŠTA I KAKO DALJE? DA LI JE I KO JE BITAN?
Nakon svih sastanaka, radnih grupa, inicijativa, dopisa i upozorenja, postavlja se jednostavno pitanje:
Šta dalje?
Da li ćemo i narednih šest mjeseci potrošiti na objašnjavanje problema koje svi već znaju?
Da li ćemo ponovo slušati kako su krivi Evropska unija, susjedne države, carine, špediteri, tržište, vozači ili neko drugi?
Ili ćemo konačno pogledati istini u oči?
Transport i logistika nisu problem jedne djelatnosti. Oni predstavljaju krvotok privrede. Kada stane transport, usporava industrija, trgovina, izvoz, poljoprivreda i snabdijevanje stanovništva.
Zato se mora postaviti i drugo pitanje:
Da li je sektor transporta i logistike uopšte nekome važan?
Ako jeste, onda je vrijeme da se to pokaže konkretnim mjerama.
Ako nije, onda treba otvoreno reći privredi da se sama snalazi i sama traži rješenja na drugim tržištima.
Prevoznici su već pokazali da mogu preživjeti.
Preživjeli su pandemiju.
Preživjeli su rast cijena goriva.
Preživjeli su poremećaje u lancima snabdijevanja.
Prilagodili su se Mobility Package-u, ICS2 sistemu, NCTS-u, digitalizaciji i novim evropskim pravilima.
Ali nijedan sektor ne može beskonačno nadoknađivati ono što sistem ne radi.
Danas više nije pitanje da li su prevoznici spremni za promjene.
Pitanje je da li su institucije spremne za promjene.
Ko je danas bitan?
Bitan je vozač koji po nekoliko dana čeka na granici.
Bitan je prevoznik koji ulaže milione u vozni park.
Bitan je špediter koji svakodnevno prati nove digitalne procedure.
Bitan je logistički operater koji povezuje domaću privredu sa evropskim tržištem.
Bitan je izvoznik kojem roba mora stići na vrijeme.
Bitan je svaki radnik čije radno mjesto zavisi od funkcionisanja lanca snabdijevanja.
I zato nije pitanje ko je bitan.
Svi su bitni.
Ali je pitanje ko preuzima odgovornost.
Jer vrijeme upozorenja je prošlo.
Vrijeme prilagođavanja traje.
Vrijeme odluka upravo ističe.
Ako želimo da Bosna i Hercegovina ostane dio evropskih logističkih tokova, naredni koraci moraju biti vidljivi, mjerljivi i ostvarivi.
U suprotnom, umjesto da govorimo o razvoju logistike, govorićemo o tome kako smo izgubili još jednu razvojnu priliku.
A tada više neće biti važno ko je bio u pravu.
Biće važno samo koliko smo izgubili.
Prof. dr Velibor Peulić
Koordinator Konzorcijuma Logistika BiH
Jun 2026.
