Dok se raspravlja o novim subvencijama, podršci pojedinim sektorima i načinima finansiranja javnih preduzeća, opravdano je postaviti pitanje: imaju li drumski prevoznici Bosne i Hercegovine pravo na održivost poslovanja pod uslovima koji važe za njihove konkurente u regionu i Evropskoj uniji?
Drumski transport danas nosi najveći dio robnog prometa Bosne i Hercegovine, zapošljava desetine hiljada radnika, ostvaruje značajan izvozni prihod i predstavlja ključnu vezu domaće privrede sa evropskim tržištem. Ipak, sektor godinama samostalno finansira svoj razvoj, modernizaciju voznog parka, digitalizaciju poslovanja, edukaciju kadrova i usklađivanje sa sve zahtjevnijim evropskim propisima.
Pri tome nije dobio gotovo nijednu sistemsku mjeru koja bi povećala njegovu konkurentnost.
Postavlja se jednostavno pitanje: da li prevoznici Bosne i Hercegovine imaju pravo na jednake ili barem približno jednake uslove poslovanja kakve imaju njihove kolege u državama regiona i Evropske unije?
Godinama se ukazuje na potrebu:
- povrata dijela akciza na dizel gorivo;
- rasterećenja poslovanja;
- smanjenja administrativnih troškova;
- ubrzanja graničnih procedura;
- digitalizacije transportnih procesa;
- uvođenja statusa pouzdanog operatera;
- razvoja logističke infrastrukture;
- dostupnosti razvojnih fondova za transportni sektor;
- rješavanja problema boravka profesionalnih vozača u EU;
- usklađivanja propisa sa evropskim standardima.
Nažalost, ni jedna od ovih mjera nije dobila puni institucionalni odgovor.
Zamislite da je usvojena samo jedna.
Samo jedna mjera koja bi smanjila troškove poslovanja.
Samo jedna mjera koja bi povećala konkurentnost domaćih prevoznika.
Samo jedna mjera koja bi zadržala vozače i sačuvala radna mjesta.
Samo jedna mjera koja bi pokazala da država prepoznaje značaj sektora koji svakodnevno povezuje Bosnu i Hercegovinu sa evropskim tržištem.
ĆUTI. I SAMO ĆUTI.
Postoji jedan nepisani bosanskohercegovački hit koji se godinama izvodi pred privredom, prevoznicima, izvoznicima i svim onima koji očekuju da se obećanja pretvore u konkretne mjere.
Refren je jednostavan:
Ćuti.
I samo ćuti.Ne pitaj za povrat PDV-a.
Ne pitaj za status izvoznika.
Ne pitaj za povrat dijela akciza.
Ne pitaj za rasterećenje poslovanja.
Ne pitaj za digitalizaciju procedura.
Ne pitaj za kraća čekanja na granicama.
Ne pitaj za konkurentnost.Zaboravi da ti je neko nešto obećao.
Jer obećanja se kod nas dijele lako. Obećava se svima. Obećava se godinama. Obećava se pred izbore, poslije izbora, na sastancima, konferencijama, okruglim stolovima i radnim grupama.
A kada dođe vrijeme realizacije, odgovor je uglavnom isti:
„Dobro vam je.“
„Može i gore.“
„Nije trenutak.“
„Radi se na tome.“
„Biće u narednom periodu.“I tako godinama.
Dok drugi razvijaju logističke koridore, intermodalne terminale, digitalne platforme i programe podrške izvoznicima, domaći drumski prevoznici uglavnom dobijaju nove obaveze, nove troškove i nova čekanja.
Apsurdno je da sektor koji izvozi usluge širom Evrope i ostvaruje značajan priliv sredstava iz inostranstva i dalje nema položaj koji odgovara njegovom ekonomskom značaju.
Zato nije problem što sektor postavlja pitanja.
Problem je što na ta pitanja godinama nema odgovora.
I zato više nije dovoljno reći:
„Ćuti i trpi.“
Jer transport nije privatni problem prevoznika.
Transport je krvotok privrede Bosne i Hercegovine.
Umjesto toga, prevoznici se suočavaju sa novim obavezama, novim troškovima, novim evropskim procedurama i sve zahtjevnijim tržištem, dok istovremeno sami finansiraju prilagođavanje digitalizaciji, bezbjednosnim standardima i ekološkim zahtjevima.
Zato pitanje više nije da li transportni sektor traži privilegije.
Pitanje je da li traži ono što već postoji u većini evropskih država – fer i konkurentne uslove poslovanja.
Jer održiv transport nije trošak države.
Održiv transport je preduslov razvoja privrede, izvoza, logistike i ukupne konkurentnosti Bosne i Hercegovine.
Dodatno zabrinjava činjenica da u posljednjih dvanaest mjeseci nismo vidjeli nijednu ozbiljnu inicijativu željezničkih operatera za razvoj zajedničkih logističkih rješenja kroz modele javno-privatnog partnerstva. Struka je predlagala niz mjera – od razvoja intermodalnih terminala, logističkih centara i zajedničkih transportnih koridora, do integracije željezničkog i drumskog transporta. Nažalost, većina prijedloga ostala je bez konkretnog odgovora.
Savremena logistika ne funkcioniše po principu „ili željeznica ili drumski transport“. Evropski model zasniva se na integraciji svih vidova saobraćaja. Bez drumskih prevoznika nema usluge „od vrata do vrata“, nema fleksibilnosti, nema distribucije do krajnjeg korisnika. Upravo zato željeznički i drumski operateri moraju biti partneri, a ne konkurenti u borbi za ograničene budžetske resurse.
Potrebno je otvoriti pitanje odgovornosti i održivosti cijelog transportnog sistema. Ako se problemi rješavaju isključivo budžetskim intervencijama, bez novih usluga, bez novih tržišta i bez povećanja produktivnosti, onda se suštinski ne rješava uzrok problema.
U javnosti se već mogu čuti različite ideje o novim izvorima finansiranja, pa i prijedlozi da se kroz izmjene zakonskih rješenja dio akcize na dizel gorivo usmjerava prema željezničkom sektoru. Međutim, prije nego što se otvori pitanje novih nameta ili preraspodjele postojećih prihoda, potrebno je odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja:
Koje su nove usluge razvijene?
Koji su novi prihodi ostvareni?
Koji su projekti javno-privatnog partnerstva pokrenuti?
Koliko je povećan obim prevoza?
Koji su efekti dosadašnjih subvencija?
Jer ako bi rješenje bilo samo dodati još nekoliko feninga na litar dizel goriva kako bi se pokrili tekući troškovi i plate, onda ne govorimo o razvojnoj politici, već o odgađanju problema za naredni budžetski ciklus.
Transportnom sektoru Republike Srpske i Bosne i Hercegovine potrebna je dugoročna strategija koja povezuje drumski, željeznički i intermodalni transport, a ne model u kojem jedan sektor finansira neefikasnost drugog. Cilj mora biti stvaranje održivog logističkog sistema koji će generisati nove prihode, nova radna mjesta i veću konkurentnost privrede.
KADA NASTUPI TIŠINA
Apsurdno je da sektor koji svakodnevno izvozi usluge na međunarodnom tržištu i donosi značajan devizni priliv Bosni i Hercegovini i dalje nema status izvoznika u obimu i pravima kakva imaju drugi izvozni sektori.
Drumski prevoznici posluju na evropskom tržištu, ostvaruju prihode van granica Bosne i Hercegovine, zapošljavaju desetine hiljada radnika, investiraju u vozni park, digitalizaciju i obuku kadrova, a istovremeno godinama čekaju makar jednu sistemsku mjeru koja bi ih približila uslovima poslovanja njihovih konkurenata u regionu i Evropskoj uniji.
I ponovo ulazimo u nama dobro poznato stanje – stanje tihovanja.
Čekanja su sve duža.
Rasterećenja nema.
Novi troškovi se pojavljuju.
Nove obaveze dolaze.
Novi propisi se primjenjuju.
Istovremeno se pokreću veliki infrastrukturni projekti, otvaraju razvojne teme u drugim sektorima, planiraju novi investicioni ciklusi, a drumski prevoznici ostaju prepušteni vlastitim kapacitetima i vlastitim ulaganjima.
Treba otvoreno reći da investitori u drumskom transportu imaju svoje granice. Nije moguće neograničeno ulagati u nova vozila, digitalizaciju, ekološke standarde, obuke vozača, usklađivanje sa evropskim regulativama i istovremeno trpjeti sve veće administrativne i operativne troškove bez ijedne razvojne mjere podrške.
Zato trenutna tišina ne smije biti pogrešno protumačena.
Nije riječ o odustajanju.
Naprotiv.
Sektor se reorganizuje.
Traže se alternative.
Traže se nova tržišta.
Traže se nova partnerstva.
Traže se nova poslovna rješenja.
Ali istovremeno postoji obaveza da se jasno i glasno postavi pitanje odgovornosti.
Ko je odgovoran što nijedan od ključnih zahtjeva sektora godinama nije realizovan?
Ko je odgovoran što status izvoznika za sektor transporta nije riješen?
Ko je odgovoran za neusklađenost uslova poslovanja sa državama regiona?
Ko je odgovoran za administrativne prepreke, čekanja i izgubljenu konkurentnost?
Ko je odgovoran što se o problemima transporta govori tek kada nastupi kriza?
Vrijeme je da se umjesto prebacivanja odgovornosti utvrde činjenice, definišu nosioci aktivnosti i odrede rokovi.
Jer transport nije problem prevoznika.
Transport je pitanje konkurentnosti cijele privrede.
A kada transport uspori, posljedice ne snose samo prevoznici – posljedice snose izvoznici, proizvođači, trgovci i na kraju cijela ekonomija Bosne i Hercegovine.
